Od kolijevke pa do groba…

od kolijevke pa do groba...Jeste da je uz moj polazak u školu išlo i polaganje zakletve doživotnom predsjedniku (ne Filipu, nego malom Joži koji je u to doba već odozdo mirisao kuću cvijeća), ali to je bilo jednokratno. Dobro, osim one godine kad sam učestvovao na majskoj smotri. Eto, dvokratno. U stvari, bilo je tu i jedna predstava za dan škole, radila se balada o Zvezdanu, ali to je sve. A i to je bilo samo za školu, ne i za druga Starog. Čisto da dam jedno malo pojašnjenje za malo mlađe generacije, ovo „Stari“ se ne odnosi na današnje „Kako ide stari“ ili, njegov šatrovački oblik, „rista“, nego na jednog konkretnog čovjeka. Pitajte svoje stare za Starog.

 

Kako god, sjećanje na sve te detalje iz prvih godina školskog staža davno je izblijeđelo, malo zbog toga što su svi oni bili jednokratni (ako se tako uopšte može reći), malo zbog toga što su se dešavali kad sam bio baš mali. Ipak, jedna mantra koja se ponavljala tokom cijelog školovanja bila je servirana kroz riječi Branka Radičevića: „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“. Tokom svih godina školovanja, nisam upoznao nijednog đaka-sapatnika koji se slagao sa ovim riječima. Sve do završetka školovanja i otpočinjanja onoga što slijedi. Ipak, ni ovo nije pravilo koje nema izuzetaka. I to dosta njih. Doduše, različiti bivši đaci su imali različite razloge iz kojih im je doba poslije đačkog bilo bolje od đačkog. Samim tim što im je bolje nego u školi, ne moraju da čekaju da uđu u grob da bi shvatili da, makar što se njih tiče, Branko Radičević nije imao pojma o čemu govori. Nekome se lice iščistilo od akni i drugih tinejdžerskih strahota, neko je postao dovoljno star da mu roditelji konačno kupe toga džipa, neko je porastao dodatnih deset ili više centimetara, neko je smršao, neko je dobio nedostajuću kilažu, neko se učlanio u mlade neke političke stranke, neko je iz mladih prešao u seniore… Pojedini su dobili moć da odlučuju o stvarima koje su bitne za cijelu državu. No, za sada, neka takvi ostanu po strani.

 

Pretpostavljam da bi ta ljepota đačkog doba trebalo da se odnosi na bezbrižnost. Istina, ima tu dosta stresa, dosta iskustava koja znaju da budu i lijepa i ružna, ali uvijek postoji odstupnica u vidu porodičnog doma i svega onoga što on podrazumijeva. Makar bi trebalo da podrazumijeva. Recimo da je u tom kutku sve kako treba, to znači da je većina briga jednog đaka vezana za samu školu. Makar u najranijem uzrastu. Završavanje školskih obaveza bilo je jednako budno nadgledano i od učiteljica/nastavnika i od roditelja. Slabo je kome padalo na pamet da se roditeljima žali na nastavnika koji je dao neku slabiju ocjenu, nego se bojao da i roditelji ne saznaju, e bi tek onda bilo problema. Ista stvar kad se desi neka tuča. Nisam ni ja bio imun na takve događaje. Sjećam se jedne takve „konfliktne“ situacije dok sam bio u trećem osnovne. Već tada sam imao oko za ženski svijet, samo što su mi metode komunikacije bilo malo drugačije. E sad, za ovaj konkretan slučaj ne mogu da se sjetim tačnih okolnosti koje su dovele do toga da situacija eskalira, sjećam se samo završnice scene u kojoj me moja drugarica iz odjeljenja gurne uza zid i zabode mi prste u oči. No ja ne bih lijen te je nasadih na koljeno koliko sam iđe mogao. Ona našla sa mnom da se tuče… Naravno, drugarica plačući otišla kod učiteljice i ispričala šta se desilo (svoju verziju, poprilično nepovoljniju za mene), tako da sam popio nekoliko poprilično jakih šamara, a još mi je i uši dobro izvukla. A u mene uši mašala velike pa je imala materijala za vuču. Naravno, u toku šamaranja i čupanja ušiju, samo razmišljam o tome da mi majci ne javi šta sam uradilo, tek bi me ona ugazila. Iz perspektive odraslog čovjeka, svaki put kad sam kao dijete batine dobio, zaslužio sam ih. No objasni ti to đetetu od osam godina. Nije zgoreg pomenuti da mi je tada ta drugarica bila simpatija, a ostala je to isto kroz skoro cijelo osnovno školovanje. Doduše, to je bio jedini put da smo se potukli, a ja sam u međuvremenu naučio da artikulišem pokrete.Nije da mi je pomoglo, ali to nije poenta.

 

Pred kraj osnovne već počeo period od kojega lijeka nema. Mi „muškarci“ počeli da džikljamo, a drugarice počele da bujaju. No se i nama počeli javljati neki nepoznati osjećaji od kojih smo počeli čudno da hodamo. A i ti osjećaji su vrlo brzo prestali da budu nepoznati. Naravno, najviše što sam u to doba uspijevao da postignem jeste razgledanje časopisa sumnjivog morala koji su visili po izlozima trafika, jer mi trinaestogodišnjaci i nismo baš imali para za neke pretjerano velike investicije. A i da jesmo, okle nam obraz da teti sa trafike tražimo Pan erotiku i slične stvari? Ipak, nije bilo loše ni kretati se kroz onolike gužve između časova, pa drugarice ne znaju odakle stižu ruke koje ih hvataju za dupeta. Osim jedne prilike kad dobih punim ruksakom po glavi. Ali to je bilo samo jednom, slabo sam se kamuflirao i izabrao pogrešan trenutak. Prije nego se neko uzjoguni kako sve ove pedofilske priče treba izbrisati sa interneta, trinaestogodišnjakinje su bile u mislima trinaestogodišnjaka, ovo nije nikakvo priželjkivanje, već samo saopštavanje istorijskih činjenica.

 

Sjećanja na gotovo cijeli tok srednje škole potpuno su mi maglovita jer sam redovno imao pametnija posla od odlaska u školu i prisustvovanja časovima. Nije ni čudo što i dan-danas sanjam iste snove kao i u srednjoj školi. Ono kad nešto ne završavam na vrijeme pa su mi se primakli rokovi. A i ne pomaže to što se, baš neđe u tom periodu, uviđaju pravila funkcionisanja realnog života, prve prave slike neravnpravnosti, nepravde, beskičmenih ljudi, oholih ljudi, postupanja motivisanih nekim interesom i slično. I kako su dolazili stariji razredi, tako su te stvari bivale sve očiglednije. No, nije ni bitno. I to je prošlo, a prošlih vremena se narod, uglavnom, sjeća sa nekim romantičnim zanosom. Mislim, u opštem slučaju. Nije da nema i traumatičnih iskustava kojih niko ne želi da se prisjeti.

 

Da se vratim na onu bezbrižnost i ljepotu đačkog doba. Kad pogledam pojedine zrele ljude, i neke prezrele, vidim da se njima đačko doba nikad nije završilo. Ili tačnije, za njih ni izbliza ne važi da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba. Nekad su im bezbrižnost obezbjeđivali roditelji, a danas im je obezbjeđuju partija, prijatelji, kumovi i ostala povezana lica. I dok su kao đeca bili bezbrižni, sad su bezbrižni i finansijski obezbijeđeni. Još jedan plus u odnosu na đačko doba. Mada, nije da ih nema koji su i kao đaci bili finansijski obezbijeđeni. Mora da je lijepo ići na dobro plaćen posao znajući da je najgore što može da se desi da se sa tog posla pređe na neki drugi dobro plaćen posao. Tako mu je to, nekom doživotna bezbrižnost, a nekome smrt u dvadesetoj godini poslije duge i teške bolesti. A za života vazda odrpan i izmorenog lica, od prvog pa do osmog razreda. Od tada ga nisam ni vidio dok nisam vidio čitulju. Ne mislim da se naročito usrećio svojim đačkim životom. Ili životom uopšte. Za njega je đačko doba bilo jedino koje je imao. Bukvalno, ne metaforički. I nije imalo nikakve veze sa bezbrižnošću…

 

No, ipak su to primjeri ekstrema. Možda nekad zvučim kao da zavidim ovima kojima se rugam, ali nije baš tako. Čini mi se da svijest o postojanju ovakvih ekstrema treba da omogući pogled na život iz pravilnije perspektive. Kao dijete stalno sam dobijao govore tipa „Zašto se ne ugledaš na njega/nju“, kad nešto ne radim kako treba, a on/ona rade, ili govore tipa „ne poredi se sa drugima, nego gledaj ti šta radiš“, kad god sam tražio nešto što neko drugi ima, a ja nemm. Iz ugla odraslog čovjeka rekao bih da su roditelji prema đeci licemjerni, ali nešto ne bih da vrijeđam svoje roditelje. A i inače mislim da je licemjerje zajednička osobina svih ljudi. Pitanje je samo da li su licemjerni u podnošljivoj mjeri.

 

Iz ove kože se u drugu ne može… Reče zmija i ode da se presvuče. Mislim da ovo nije rekao Branko Radičević.

1048 pregleda ukupno 1 pregleda danas

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Protected by WP Anti Spam

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.